< prosinac, 2006  
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 31


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Opis bloga
kasnije

Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Internet Monitor


mail: lolipop_blog@hotmail.com

VirtuallyMe
19.12.2006., utorak
Without the shy report

Lolipop želi ići na Island.



Puzati po travi i tražiti trollove i patuljke.



Želi obući Vikinšku odoru i urlati.






- 00:10 - Komentari (13) - Isprintaj - #
16.09.2006., subota
''Čovjek živi poput kukca, ali piše poput Bogova'' - radnog naziva: ''Svi moji pisci su mrtvi''

Nemam običaj pejstati citate, ali ovaj mi je Bitan.
Ne pitajte zašto.
Samo guštajte.

I potražite ga :))





''Ako ti jave da sam pao na razoranim, sleđenim poljima Flandrije, da me je pokosio šrapnel - ti nemoj da budeš tužna i nemoj plakati pred svijetom, jer vrlo dobro znaš da iz mojih grudi ne mogu da niknu suncokreti niti se moje kapi krvi mogu pretvoriti u makove...

To je sve jedna obična literarna konstrukcija, a da ne pričamo o tome što ja nikad nisam ni vidio Flandriju niti je ona vidjela mene. Ako ti kažu da sam se u svojim posljednjim ćasovima junački držao, da sam neustrašivo gledao smrti u oči, da sam je čak i zacikavao, da sam svog sudiju prezrivo pljunuo, a da sam dželatu dao kesu dukata uz riječi: "Dobro obavite svoj posao!", a da sam, potom, sam izmaknuo stolicu ispod vješala, ti bi morala znati da je to jedna obična izmišljotina, izmišljotina onih koji ne znaju šta je to život a šta smrt znači. Ti me dobro znaš: znaš kako ja često umirem svakog bogovjetnog dana, kako se trzam na svaki šum, kako mi se čelo često orosi znojem (reklo bi se bez razloga), znaš da se bojim proviriti kroz špijunku na vratima bojeći se ne znam ni sam čega, bojeći se nekoga ko će mi s nadmoćnim osmijehom na licu izrecitirati stihove Marine Cvetajeve:

PREDAJ SE! JOŠ NIKO NIJE NAŠAO SPASA OD ONOGA KOJI UZIMA BEZ RUKU!


Sjećas se kako sam se bojao kad si trebala da me predstaviš svojim roditeljima, koliko ti je trebalo vremena da me ubijediš da ''nisam bas toliki kreten koliki izgledam, da se ponekad sa mnom može proći ruku pod ruku kroz prometnu ulicu...''

Ja pamtim ono veče kad smo otišli kod jedne tvoje prijateljice koja je slavila rođendan, sjećam se svakog vica koji sam ispričao i sjećam se pogleda društva koje je u meni gledalo neku egzotičnu životinju, sjećam se kako su se gurkali laktovima kad smo ulazili, kad sam skidao svoje cipele sa pačijim kljunom (a u modi su bile brukserice), kako sam ispod stola krio onu rupu na ne baš čistim čarapama...

Pamtim kako sam to veče, ponesen strahom, popio tri flaše "Fruskogorskog bisera", litar i po domaće rakije (više je nije bilo) i završio sa 'Mandarinetom", nekim likerom od mandarina... Od svega toga bi se napilo jedno omanje krdo slonova, ali ja sam bio najtrezniji, bojao sam se da tebi ne napravim neko sranje i to me je držalo.

Onda smo izašli na Vilsonovo šetaliste i ti si se propela na prste i poljubila me evo, baš ovdje, pored uha, a ja sam morao da sjednem na klupu i da počnem plakati...Prolazila su neka djeca i čuo sam ih kako kažu: "Vidi pedera!!!"

Kao i uvijek, ti si me pitala šta mi je najednom, a ja nisam mogao da ti objasnim da to uopšte nije najednom, da je to stalno, da je to neka vrsta mog zaštitnog znaka, nešto po čemu bih sebe poznao među hiljadama meni sličnih, nešto što se i ne trudim da sakrijem, jedan zloćudni tumor s kojim sam se radio, tumor na mozgu i duši koji se ne da ukloniti nikakvim operativnim putem ni zračenjem, ni činjenicom da te volim i da ti voliš mene...

Ako ti jave da večeras hodam po kafanama i olajavam tebe i našu ljubav, da se prodajem za loše vino, da skupljam opuške tuđih simpatija, ljubim ruke nečistih konobarica, ispadam budala u svačijim očima...:
TO TI JE ŽIVA ISTINA.''




Dario Džamonja (1955 - 2001.)

U deset su javili da je umro Dario Džamonja. U pola jedanaest Sarajevo je izgledalo odvratno ravnodušno.
Kao da ne treba, ali iskreno, najiskrenije, pitati: A ko će nam sada biti pisac?
Pardon: Pisac.
U utorak je u novinama izašao samo jedan in memoriam Daci.
Negdje u Americi zaplakale su dvije djevojčice. One što su u školi, na pitanje - šta vaš tata radi, rekle: "On je pisac."
"Dobro, a šta radi?", opet ih je pitala učiteljica.
A bio je Pisac. Daco bi dodao i: "Jebem te glupu."



Now playing:

Alanis Morissette

"That I Would Be Good"

that I would be good even if I did nothing
that I would be good even if I got the thumbs down
that I would be good if I got and stayed sick
that I would be good even if I gained ten pounds

that I would be fine even if I went bankrupt
that I would be good if I lost my hair and my youth
that I would be great if I was no longer queen
that I would be grand if I was not all knowing

that I would be loved even when I numb myself
that I would be good even when I am overwhelmed
that I would be loved even when I was fuming
that I would be good even if I was clingy

that I would be good even if I lost sanity
that I would be good
whether with or without you




- 01:30 - Komentari (9) - Isprintaj - #
07.09.2006., četvrtak
Morfij

Silvija će si gurnuti glavu u pećnicu.
Tako je odlučila i više je stvarno nitko ne može odgovoriti od toga. Neće si prerezati žile, ne može si to ni zamisliti. Neće se niti baciti sa zgrade.
Puši cigaretu za cigaretom dok razmišlja o tome koliko glupo mora izgledati ljudsko tijelo nakon što se velikom brzinom zabije u zemlju.
Pljas. Špljat.
E pa ona bogami neće tako izgledati! Prezrivo zabija napola popušeni Walter Wolf u pepeljaru. Bijeli se Walter slama u dodiru s njom, mrvi se i raspada, ali ne prestaje se dimiti. Oh, kako mrzi kada se to dogodi! Sada već nervozna, pali novu cigaretu i prisjeća se što joj je prijatelj pričao o bacanju sa zgrada: ''Moraš se baciti sa stvarno visoke zgrade, ako tako to misliš napraviti... Gdje bi se u gradu uopće mogla baciti? Sa koje zgrade?! Pa pogledaj ih! Znaš li da su na ovaj neboder na Trgu stavili mrežu? A znaš zašto?! Pa da se ljudi ne mogu bacati s njega! Kužiš? Mislim, pa ne možeš se ići baciti s bilo koje zgrade... Nećeš se valjda ići baciti s četvrtog kata! Čovjek može svašta preživjeti, znaš... A zamisli onda ti tog pakla! Hahaha, hehehe, hahaha!''

Ovaj Prijatelj se uvijek smijao u najneprikladnijim situacijama. Znalo ju je to neizmjerno živcirati. Dobila bi poriv tresnuti ga svom snagom. Da mu zauvijek prisjedne... Smijanje.
Pa da malo plače za promjenu. Možda je to ono što mu fali.

U autu je svirao Arrabal. Možda i nije, ali bilo bi to svakako najprikladnije, pa će tako i napisati. Napisati... ah da... mora nešto napisati...

Zapljusne je u trenutku poznati miris. Instinktivno okrene glavu prema prozoru i zapilji se u daljinu. Ona živi na trećem katu. Koja glupost. Totalno neprihvatljivo. Počinje duboko disati na nos pokušavajući procijeniti da li halucinira. Ne može dokučiti, toliko je stvaran, toliko nepodnošljivo jasan.
Santos.
Pušta Bowie-a. (Thanks na Bowie-u, by the way, to je otkriće ravno prvom susretu sa sladoledom. U dvadeset i petoj.:))

''Love me, love me, love me...''



Otpija gutljaj vina, ubija opet bijelog Waltera. Već negdje trideseti put danas.

Silvija želi kamenje. Stalno to svima ponavlja. Kao da će joj ga onda netko pokloniti za rođendan. Ili dotegliti iz Antalije. U jednoj od onih staromodnih doktorskih torbi. Ili je bar razumjeti. Ili joj pak samo oprostiti. Sve ovo skupa...

Kamenje.
Naslagano u pravokutnik, kvadrat, četverokut ili krug.
I mali krov iznad njega.
I more u blizini.
I bicikl. Da ode u kazalište kada poželi opet vidjeti ljude.

I želi jedno drvo marelice i jedno drvo masline. Ne za jedenje, samo za gledanje.

I ne želi više nositi cipele, želi hodati bosa.

Trebali smo ulice presvući tepisima!!!
Onim mekim i debelim, onim u koje propadaš kad pokušavaš koračati.
To bi nas odmah i od glupog trčanja odvratilo.
A ni kašnjenje više ne bi bilo smrtni grijeh. Onaj iz fusnote.

A mi smo, umjesto toga, napravili šta? Odletjeli na Mjesec, izmislili lakove za kosu i suzavce. Kalkulatore. I kaubojske čizme.

Ne smije ni misliti o tome.
Nije čudo da nas je Bog zamrzio.



Silvija mora biti tužna da bi mogla pisati. To je njezina mala, sramotna tajna. Silvija mora patiti. Kao sada. Mora moći namirisati svoje grijehe, mora tugu moći osjetiti u svojim defektnim sinusima. Da, defektnim. Silvija je 'defektna'. Gotovo dražesno joj je zvučalo kad je pročitala ono: ''Volim te, mada si defektna.''

Neće niti tablete popiti. Ima samo Praxitene, a ne vjeruje da se njima išta može napraviti. Ili popraviti.
Silviji treba egzorcist, kaže on. Silvija ima životinjske nagone, Silvija je destruktivna, Silvija je depresivna. Silvija se mora izvući iz ''mraka i crnila'', jer je to stvarno ''šteta za tako prekrasnu ženu''.

Silvija nije prekrasna, Silvija nije od porculana. Ona ima bubrege, ima pluća, ima želudac, ima i želučanu kiselinu, ima i crijeva. Tanka i debela i slijepa. Hej! Po tijelu joj rastu dlake, mora rezati nokte, mora rezati i kosu (mada to gotovo nikada ne čini), mora ići zubaru, mora prati zube, mora ići ginekologu, mora kupovati uloške.
Silvija nije porculanska figurica.
Silvija je Ž I V (IN) A.
Umrljana u znoj i suze. U histeričan smijeh. U trzaje od buke.
Svaka majica joj ima barem jednu rupicu. Samo ih ti ne vidiš.
Kako to da ne vidiš?

Ona je meso, ona je krv, ona su živci, ona su mišići, vezivno tkivo, krvna zrnca, znoj, gljivice koje dobije od kortikosteroida, kašlje ujutro, povraća kad se napije, dobije alergiju od sunca i mahuna na salatu. Ali ih uporno jede. Skriva pjege i podočnjake puderom. Koluta očima. Sigurno ima i tikove kojih nije svjesna. Sigurno ima i glupe poštapalice i glupe naglaske. I glupe reakcije i glupe glavobolje. Zbog kojih poželi vrata otvarati zubima. I zbog kojih odleti u Dubrovnik kada se napije. Isti tren. 'Hirovita mala prasica'.
I rasplače se onda u avionu, piljeći u obrise otoka kroz oblake. Užasnuvši pritom samodopadnog metroseksualca, nesretnika koji je kupio kartu sa brojem sjedala baš do njenog. Pa hitro zabio glavu u novine kada ga je pogledala.



Silvija ti se ne sjeća više onog izraza lica. Ne sjeća se ni rečenica.
Ne sjeća se ni buke.
Ne sjeća se čak ni osjećaja.

Sjeća se jedino ruku.
I onih morfij-oidnih oblaka nad Dubrovnikom.




Ali ne brini, ne posjeduje pećnicu. A tvoju ionako ne bi znala upaliti. ;)



Now playing:

''We passed upon the stair, we spoke of was and when
Although I was not there, he said I was his friend
Which came as some surprise, I spoke into his eyes:
I thought you died alone, a long long time ago

Oh no, not me
I never lost control
You're face to face
With the man who sold the world

I laughed and shook his hand, and made my way back home.''



p.s. Santos, ne voliš Cave-a jelda?

Svejedno, evo ti pesma:

- 23:44 - Komentari (4) - Isprintaj - #
13.03.2006., ponedjeljak
Anti schock people

Nećeš vjerovati, ali imam ga još uvijek. Onaj šešir. Za sve mi, izgleda, treba desetljeće da prebolim...

Eno ga spiganog na polici. Puštam namjerno prašini da ga potapa. Samo da ga mogu opet uzeti i prati. Staviti si u ruke malo šampona i trljati po njemu. Pa gledati kako njegove prave boje ponovo izranjaju.
Magic mashroom colors, baby...

Ima nešto čarobno primamljujuće u toj reparaciji. Dođe ti da poskočiš u vis od ganuća. I glavom razbiješ luster. Mada ih više ne proizvode takve. One ogromne, kičaste tvorevine, kao stvorene za razbijanje. Ne, sada mi imamo samo neke sterilne kupolice, stopljene sa stropom. Koje jedino možemo gađati teniskim lopticama. Nije to ni blizu to...
Nama se uskraćuje razbijanje! Pa i mobitele nam sad rade s gumom, anti-schock faking mobitele! Još malo pa će sve biti gumirano i anti-schock. Gumirane čaše i pepeljare, gumirani tanjuri... Ništa više nećemo moći zabiti u zid i pošteno polupati. Gledati kako se rascjepljuje i pršti, slušati milozvučje vlastite destrukcije.
Još malo pa kad popizdiš i zašvitljaš telefon ili stolicu u zid - ona će se samo nježno odbiti i glatko vratiti u početni položaj. Koja odvratna blasfemija!

Nama treba staklo!
Trebaju nam šokovi!

Želim, pobogu, da se moj mobitel razbije kad tresne o zemlju. Ne želim da ostane čitav i blesavo pocupkuje po podu...
Ili one kasice prasice. Ne želim takvu kasicu prasicu! Moram je morati razbiti! Kakvo je to glupavo švercanje sa plastičnim čepom na dnu?! Što će mi onda uopće...

Oduzimamo si destrukciju i pretvaramo sami sebe u bebe zatvarajući se u mekane kinderbette... Na kraju niti nećemo moći artikulirati ništa osim Gu-gu - Ga-ga.
Još malo pa ćemo si plastičnim operacijama ugrađivati trajne osmjehe. I svi ćemo znati pjevati.
I ništa nam se loše neće moći dogoditi. I ništa nam se više neće morati dogoditi.

Jebote...
Neka mi se nikada ne prestane vrtjeti u glavi.
Neka mi se nikada ne prestane povraćati u 3 ujutro.
Neka se nikada ne naučim kontrolirati.
Neka nikada ne budem normalna. Zrela. I u r a v no težena.

Ja želim biti Ja
Želim biti ja, želim biti sjebana i dekoncentrirana
Na momente bezvoljna i demotivirana.
Pijana i naporna, patetična i hiperaktivna.

Ne želim se 'srediti', ne želim se izliječiti, ne želim se ujednačiti.
Kvragu, trebalo mi je 25 godina da to zaključim..
Da sam jebeno dobra.
Da, jebeno sam dobra.
Da sam jebeno dobra.
Da je mene Bog želio ovakvu.



Ah da, zaboravila sam na šešir. Šešir je P. ukrao u Veneciji. Meni. Ili je barem tako rekao. Ili sam ja barem tako protumačila. Ne znam više... Znam samo da nije od gume. Makar ga je također nemoguće razbiti.
Njemu se to oprašta.

now playing: Folkestra - A zašto med ne bi curio niz teglu

- 21:16 - Komentari (11) - Isprintaj - #
25.09.2005., nedjelja
Chasing dragons / Blast from the past / Bliskost I. dio

Sanjala sam jednom kako stojim zagrljena s nekim muškarcem. Nepomičan san, samo smo tako stajali. Ne znam koliko dugo, sjećam se jedino osjećaja. Znam i to da on nije bio nitko koga sam na javi poznavala. U isto je vrijeme bio potpuni stranac i najbliža zamisliva osoba. Sanjala sam zapravo Bliskost. Ali bliskost takvog inteziteta kakvu nikada u životu nisam osjetila. – Vau! – pomislila sam kada sam se probudila.
Potpuno prožimajuće i zastrašujuće invazivno. Nijedna mi droga nikada nije pružila osjećaj takvog intenziteta.
Ili takve ugode.

B l i s k o s t.
Zato mu valjda niti nisam mogla vidjeti lice.


Tog sam se sna sjetila kada sam ga prvi put ugledala. Potpunog stranca, a u isto vrijeme i meni savršenu suprotnost istom. Stajao je tamo kao da ne postoji ništa na ovome svijetu duže od njega. Kao da ne postoji prirodniji oblik, kao da ne postoji jasnija slika. Pomislila sam kako mora da je nastao jedne prohladne ljetne večeri kada su se, uz čaj od opijuma, bogovi igrali slaganja puzzli. Složili su njega, poklonivši se samozadovoljno pritom vlastitoj veličini. Preplavilo me strahopoštovanje. Kažu da je strahopoštovanje korak do obožavanja. Preplavila me toplina. Ona vrsta topline koju osjetiš negdje oko treće čaše čistog, domaćeg vina. Da. Čisto, domaće vino. Crno. S tim bih ga također mogla usporediti. Osjetila sam moć i nemoć stopljenu u jednom, nadahnjujuću punoću i iscrpljujuću samoću, dominaciju i potpuno podvrgavanje. Osjetila sam se malenom i osjetila sam se neopisivo živom u isto vrijeme. Dječak i djevojčica svirali su frulicu. Moji koraci, sve moje godinama nakupljene misli, sve što sam u životu poželjela, postalo je smiješno, postalo je bijelo. Ljudi oko njega, ljudi se nikada nisu činili manjima. Ljudi se nikada nisu činili mirnijima.

Potpuna dezintegracija. Riječi su postale neartikulirani zvuci. Misli su se pretvorile u boje. Moj se duh smrznuo i razletio u tisuće ledenih kockica. Onakvih kakve krckamo u ustima nakon popijene votke. Tražeći pogledom konobara :)

Odjednom sam poželjela znati sve o njemu, osjetiti ga u potpunosti, stopiti se s njime, odjednom sam poželjela jesti naranče i smokve, odjednom sam poželjela plesati i vrištati.

Šutjeti. Izgubiti razum. Zaspati.

Sve dok na koncu nisam u potpunosti prestala željeti.

Nemoguće je vjerno prenijeti osjećaj. Vudu, black magic, stari hindusi, mala rampa iza velikog zavoja, peti kilometar ispred naplatnih kućica, žena sva u bijelom, brodovi koji trgaju žice, vatromet, ptice što nisko lete, buka, tuča, kaos, ludilo, znakovi, tri para nogu, bijeli prahovi, naranđasti podovi, moje antikne naušnice, sjedim na plaži u potkošulji, padobrani, kamen, kamen, kamen, kamenje. Bijelo i glatko.
'Čitaš mi misli' – kaže mi on. Vidovitost u gluho doba noći. Netko vrišti. Čin, čini, činiti, činjenje, pričinjavanje. Misli i čitanje. Dodiri i stapanje. Bliskost. I sve se svodi na isto. Na čitanje misli. Na jebenu Bliskost.


HejLa, pronašla si najdražu riječ :-)


Dubrovnik.
Mada ga ništa od ovog dovoljno dobro ne opisuje.




-napisano negdje u listopadu 2004.

Now playing: Sia - Breathe me


- 21:10 - Komentari (14) - Isprintaj - #
23.06.2005., četvrtak
When you try your best but you don't succeed

Opsesivno pazim kako silazim niz stepenice. Svaki put se zamišljam kako padam niz njih i zaustavljam se tek tri kata ispod. S triput zakrenutim vratom i s tri hiperkomplicirana prijeloma noge. Pa zato pazim. Pazim i kad trčim. Pazim i dok pretičem, dvaput pogledam mrtvi kut. I pazim dok prelazim cestu. Dvaput provjerim i desno i lijevo. I pazim da ne sjedim zimi na kamenu, i pazim na rokove trajanja jogurata koje kupujem. Sve u svemu, stalno pazim. Na sebe izvana. Iznutra je druga priča. Iznutra se zaletavam u eruptirajuće vulkane. Iznutra se bacam s trećeg kata ravno na ulicu, niti ne pomišljam da postoje stepenice ili lift. Iznutra sa sobom ne nosim niti suzavac niti sjekiru niti nož niti mobitel. Iznutra sam poput pudinga, gurneš prst u njega i više se nikad ne vrati u istu formu.



Rekla sam ti neki dan kako se odavno ne trošim na ljude koji to ne zaslužuju. Bože, kako sam ponekad ljigavo prozirna. Jelda? Poput one suze koja mi je u tom trenu uletila ravno u dekolte. Prebrzo da je spriječim. Presporo da je ne primjetiš. Eh, yebiga...

(Ali neka suze, stari, vapšuvarivari, ima ih još odakle je ta došla.)

I rekli su mi da sam vještica, a one u paklu gore. Budale. Lomače u paklu gore.
Prazne.



Hej! Stavi mi masku na glavu, ne želim disati ovaj zrak! Stavi mi peraje na noge, ne želim hodati bosa ovuda. Pretvori me u morskog psa koji će ti odgristi jezik ako ne ušutiš. Umotaj me u gumu i izbuši mi samo 2 rupice za oči.
Hej, njih želiš moći vidjeti.
Pa me zaveži takvu za stolac. Čvrsto, pazi mora biti čvrsto! I uzmi onu crnu olovku i urezbari mi rečenice koje izgovaraš u dlanove. Da ne zaboravim nikad koliko smo daleko. I koliko sam glupa što nisam sretna zbog toga. I učini to kako treba. Da ožiljci nikad ne postanu nerazgovjetna slova. Učini to kako treba! Udari me u trbuh, najjače što možeš! Hajde, smiješ.. Izokreni mi prste, iščaši mi rame, rasklimaj mi zglobove. Ma želim da boli!! Skuhaj me, napravi me na salatu, iščupaj mi nokte. Poredaj ih po veličini i pospremi ih u novčanik. Da, tamo pokraj onih slika... I nježno me zatim pogledaj. Pa zaguraj novčanik nazad u džep.
I pažljivo mi odreži svu kosu. Napravi od nje žnirance i umetni ih u rupice svojih tenisica. I nosi me tako u dijelovima, posvuda. I ne zaboravi izgledati zadovoljno. Hej... hajde...molim te. Onako kako voliš da te molim.

Samo prestani sjediti ovako pored mene. I ponavljati mi da me obožavaš.

Hajde, izvadi mi zube! Strpljivo i polako, jedan po jedan... Naniži ih na špagu i omotaj si je oko ruke. Neka zveckaju dok hodaš. Zatim mi izreži usne i navuci ih na drugu ruku. Pa prijeđi njome preko čela.
Pa me zareži tu ispod grudiju i zaguraj cijelu svoju ruku unutra. Dublje, dublje, cijelu... I izvadi ga. I zadrži ga tren u rukama. Da ti se krv stigne uvući među nokte. Onako suptilno, kap po kap. Onako kako ne voliš...
I zatim ga baci niz stepenice!

Kao puding bejbe. Bojng bojng bojng, it's gone.



Umorna sam.
Now playing: Coldplay – Fix You


- 01:15 - Komentari (10) - Isprintaj - #
24.05.2005., utorak
Screw you Ferengi / Buzara – Buraaaz! / I jedna žlica perverzne poetike

LICE:
Nikada nisam mogla razumjeti tu potrebu za posjedovanjem. Nikada se nisam uspjela ufurati u gledanje na ljude kao na nekakva Chanelova sjenila koja želiš zaposjesti, pa ih zatim s divljenjem položiti na svoju veš mašinu ili u svoju toaletnu torbicu i nadati se da ih tuđa ruka nikada neće dotaknuti. Usporedba sa sjenilima je za gadljive. Ja to nisam. Slobodno se počešljajte mojom četkom za kosu. Slobodno se namažite mojim sjenilom.
Ako sam vam otvorila vrata svoje kuće to znači da moje ladice nikada nećete zateći zaključane. Ali nemojte krasti od mene. Nemojte otimati i nemojte svojatati. Ono što pokušate ukrasti zauvijek ste nepovratno izgubili.

NALIČJE:
Samo sam jedan svoj blog napisala po danu. Umjesto čaše vina na stolu je stajala čaša cedevite.
Vrtio se R.E.M.-ov ''Up''. Mama mi ga je kupila za prvi položen ispit. Davno je to bilo. Dobila sam i najmoderniji discman uz njega. Hodala sam Ilicom i zaljubljivala se u taj album.
Discman je sada star i izgreban, jer je P. jednom davno slučajno na njega položio liniju. Kada sam ga, mjesecima kasnije, pronašla ispod nje preplavilo me čisto oduševljenje.

To je ujedno i jedan od onih blogova koje nikad nisam objavila. Ostali su negdje u kaosu mog kompjutora i vjerojatno i da želim ne bih ih više mogla pronaći. Ima u tome neke perverzne poetike. Kao i u svemu, ako to želimo tako promatrati.


LICE:
Užasno sam zaljubljiva po prirodi. Ali se u ljude rijetko zaljubljujem. Pokazalo se to ionako beskrajno okrutnim fenomenom. Uvijek kao da su smatrali da imaju pravo na nekakvu odštetu zbog svoje zaljubljenosti. Kompenzaciju za nerealizaciju. Pa su dobili otpremninu. Pa su dignuli firmu na odlasku u zrak. I usudili se još pojaviti kao svjedoci.

Zašto ljudi svoje osjećaje uvijek pokušavaju naplatiti?


NALIČJE:
Svaki si tjedan kupim litru finog, bijelog vina. Za buzaru. To je ujedno i jedino jelo koje stvarno znam dobro skuhati. Možda zato što je nemoguće buzaru dobro ne skuhati. Čak i ako si pijan, depresivan, napušen i slijep. Što skoro sve da i jesam. Ali pustimo to sad. Jer uvijek popijem to vino. I rijetko si kad ostavim čak i tih dva deci koliko je potrebno za preliti po paradajzu. Što zapravo znači da me barem jednom tjedno ''uhvati''. Ono kretensko Nešto.
I onda prije ponoćne želje za buzarom odhodam do dežurne pumpe po vino. Psujući. Sebe i sve ostale. I sve ostalo.

Ali buzara uvijek ispadne fina. Čak i od jeftinog vina s pumpe. Ima i u tome neke perverzne poetike. Ako to želimo tako promatrati.

LICE:
Umjetnost je, kažu, znati mjeru. Ali niti Dali-eve sve slike nisu jednako dobre. Niti ga ja volim išta manje zato što je on volio Hitlera.

Vjerujem da je mene jako teško voljeti. Noge su mi uvijek hladne. Pričam uvijek ili previše glasno ili previše tiho. Previše sporo ili previše brzo. Previše ili premalo. Ako počnem piti, nema šanse da se ne napijem. Bila sam i okrutna i nesmotrena i zla i ljigava. Mlitava kao kuhana šparoga i otrovna kao Južnoamerička čegrtuša. Više od dvije godine svog života sam provela ili napušena ili pizdeći što to ne mogu biti. Ja sam osoba koja je valjda najviše puta u životu povraćala. Nema toga od čega meni nije bilo muka. I obožavam, obožavam pretjerivati! Tabletoman sam, vikend-narkoman, skriboman, egoman i piroman. Kad sam nadrkana sa svake strane furam dobermana i vičem – miči mi, miči ruku s ramena!

NALIČJE:
Imali su koncert u Kopru te godine. Ja sam bila blizu, ali nisam otišla. Prosjedila sam večer na terasi buljeći u plastični držać suncobrana. To je ujedno i jedini crtež u onoj mojoj bilježnici.

Njega su mačke izluđivale. Nije mogao spavati od njihovog mijaukanja. Oh kako ih je prezirao! Znao je izletiti na terasu i onako divno nadrkan baciti punu kutiju cigareta prema njima. Meni je to bilo dražesno. Mogao im je oderati kožu i zakvačiti ih na štrik, meni bi bilo dražesno.
Toliko je zaljubljenost okrutna.

LICE:
Crveno nalakirani kratki nokti i Njegova zelena znojnica s crvenom petokrakom na ruci. Na mojoj ruci. S crveno nalakiranim kratkim noktima.

Budalo – nisu partizani izmislili petokraku isto kao što ni nacisti nisu izmislili kukasti križ. I ne, ne vozim u srednjoj traci. I ne, nije provokacija. Dovoljno je imati debila s jedne si strane. Pa mi ti samo stišavaj muziku. Ako ti se od demonstracije sile diže. Ono što ti se na prekrasnu suprugu više ne diže.


NALIČJE:
Pijana. Kao da moram biti pijana da bih mogla pisati. Da bih mogla iščupati na površinu ono što osjećam.

I zaboravila sam sada (u pauzi za pišanje) ono što sam htjela reći. Ostajemo zakinuti za duboku, potonutu misao! I u toj činjenici mora da je sakrivena neka jednako duboka poanta. Samo mi je se ne da sada više tražiti i izvlačiti... Pa zato, prepuštam tu fizikaliju vama, dragi drugovi i drugarice. Uz glasne zvukove nove, prepreyebene, Morcheebe i njihovu 'God Bless And Goodbye.'' (Oh nabavite si je!) U ovom nedorečenom, a opet perverzno poetičnom, trenutku.

Njanjanjanja Lalalalalalalala Njanjnajnaja................



- 00:48 - Komentari (8) - Isprintaj - #
15.05.2005., nedjelja
Light Blue

A možda je 15.-og. Možda je danas.

Lakše bi mi bilo napisati pjesmu. I uglazbiti je. I odpjevati i odsvirati. Iako imam nula muzičkog obrazovanja. Dobro, ako izuzmemo onu jednu prohaluciniranu godinu predškolske Muzičke, prije no što je moja majka kapitulirala sa svojim ''ženskim'' izvanškolskim aktivnostima i otac me upisao na tenis (na čemu mu ovom prilikom još jednom zahvaljujem – Thank's dragi Papi :)

Da, bilo bi lakše to napraviti. Lakše nego pravilno pogoditi riječi.

Pa zato neću ni pokušavati.

Novosti:
One nebitne je lakše nabrojati, zar ne? :) E pa ajmo onda; imam nove zvučnike. Divna mala čuda tehnike. Sada mi svi tonovi dopiru čisti, ravno do jezgara svih stanica.. I polažem vozački. Ali to je priča za sebe i ne bi je bilo u redu utrpati u ovu. Reći ću samo da su danas, na radiju, u pravom trenutku pustili ''Imitation of life'' i ja nisam podivljala i nisam ovaj put ušla u zavoj u trećoj. Slučajnost? Nitko me u to ne može uvjeriti ;) Nadalje - jebo parfeme koje sama na sebi ne osjetim - zaključila sam danas nakon nošenja testera D&G Light blue, parfema koji već godinama odbijam kupiti, jer je previše popularan, a tako mi dobro pristaje uz karakter – kaže on. Baš kao i La Revancha Del Tango, bez koje ne mogu, ma koliko vremena da prođe.

Light blue osjećam, evo i nakon 5 sati. Svakih par minuta me razmaženo bubne u nos. Bum. Bum. Bum.


Nda.. Ja sam trebala biti španjolska plesačica. Čiji život postoji samo na podiju. U blještavoj, kičastoj haljini sa pretamnom olovkom za oči. I cipelama koje se bacaju nakon svakog plesa. Baš kao flasteri na prstima nakon opranog suđa. U publiku. U glavu najpozornijeg promatrača.

Ja sam trebala biti glumica. U filmu Romana Polanskog. Za vrijeme čije premijere je on zaspao. I jedino čega se drugi dan sjećao bila je moja Kosa.

Trebala sam biti žena na reklami za Neofen, trebala sam biti sublimirana poruka na plakatu Zbora posrnulih katoličkih dječaka, trebala sam biti anticiklona iznad Antlantika, trebala sam biti sojina klica koja ga je ugušila, baš u trenu kad je Dinamo zabio gol. Trebala sam biti Evin izraz lica kad je posljednji put svršila, trebala sam biti marzipan u Mozart kugli koju je halapljivo progutao u jednom komadu. Luđak...

Trebala sam biti Hemingwayev tajni ljubavnik, trebala sam biti vampir koji je pojeo Jeffersona dan prije sastavljanja Deklaracije o neovisnosti. (Za one koji ne znaju Jefferson je posvetio život potrazi za ''zdravim razumom'' i ako ga to ne čini extrakaloričnim zalogajem onda, ne znam, Karapanđa nije gurman ;)) Trebala sam biti kričavoljubičasti tepih na kojem je on nadrogiran zasigurno letio, trebala sam biti barem jedna Mahlerova nota, trebala sam biti Galina lijeva, premalena sisa i krv na Alijevoj raspadnutoj tenisici.

I bijela strelica za obavezno skretanje. I Titova najdraža košulja. I 3. po redu kockica Toblerone-a, i posljednji gutljaj Finlandije u 10 ujutro, i Legić pod Nanovim kinderbetom. Pod Nanovim krevetom. Da to.
Sve to sam trebala biti.

Ali umjesto toga ja sam bila Dolce Gabbanin Light blue. Zamaman i osvježavajuć.
Kojeg je mnogo njih imalo. I mnogo njih obožavalo. Ali gotovo nikome nije dobro stajao.

Blah. Moram ga sutra kupiti.
Sebi u inat.


I da ne zaboravim, sretan ti rođendan P.
Kad god ti bio. Čin-Čin.


Np: R.E.M. - I'll take the rain




- 23:15 - Komentari (4) - Isprintaj - #
21.07.2004., srijeda
To have & to hold / Majstor / Pijana bljuzga / Moruzgva

Što sve imamo, jebote! Lupilo me to na wc-u, malo prije. Kako very ženstveno, jelda? :) Ali imam opravdanje, bila sam bez wc-a danima. Umjesto wc-a, ja sam u kupaoni imala simpatičnog starog čiču. Majstora. Nemam pojma kako se zove. Nije mi ni palo na pamet da ima 'ime' do ovog trenutka. Ali sam naučila novu riječ – fugiranje! Iliti ubacivanje nečeg ljepljivog, bijelog između pločica.

Dakle, što sve mi imamo: imamo umivaonike, jebote! I čaše, i špangice za kosu! Fascinantno! Laptop, mobitel i sateliti me ni upola ne oduševljavaju. To su već prekenjavanja... Ali bobi štapići i spajalice i mirišljave svijećice koje upijaju dim cigarete, to su prave stvari! Kako je nama dobro... Kako nam je udobno i ugodno...
Velika ogledala koja pomršavljuju, šarena svjetla, poštanski sandučići, vata. VATA!!!!! Jahte i plahte. Četke za kosu protiv elektriciteta (koje btw. ne funkcioniraju, ali to je nebitno za priču :D). Pištolje s prigušivačima! Vibratore, radijatore, diplomatske tablice, plastične grabljice! Plastelin i Vazelin! Šumeće tablete! Zubala! Teniske rekete, za boga miloga! Kemijske koje se mogu obrisati (Jaaaako korisno! Odlično! )

Kišu.

Suze, muze, idole, Paracetamole... Kestenje! Čak i pire od istih, pobogu!

Kipove, slipove, zemljopisne karte, Marte, biljarske stolove, za brodiće molove...

Mančmelov!

Isusa Krista i Majkl Đeksona! Tripove i Haribo bombone. Crtiće! Valerijanu. Bicikle, motocikle, tricikle, cikle, o Bože! Selotejp, ukrasne papire, vampire, krumpire...
National geographic i japanke! Omekšivače, otirače, usisivače, svirače! Noćne leptire na monitoru. Šišmiše, partfiše, ikebanu i RUKSAKE!!!

Šampanjac.

Pincete, pancete, rolete, borolete, vinjete.
Strašno...

Glava me boli. Previše artikala iz vinarije noćas. Draga Ona. Bezimeni majstor kojeg nikada više neću vidjeti. Koji sam ja bolesnik! Mene je šokiralo rukovanje s njim i rečenica – mi se više ne vidimo... Mene treba tući dizajnerskim vješalicama po glavi! Mene treba zaključati u ormar i natjerati me da naučim recitirati Ilijadu na grčkom! I ubiti me snimkama sinhroniziranog plivanja! I izgladnjivati me do mjere da poželim pojesti svoju Magna-fucking-scoping maskaru!
Mene treba UGASITI! Šmrkom i čekićem! Treba mi sakriti sve daljinske upravljače! I FEN!

Zlo mi je... Što od vina, što od imanja. Što od bezimenog majstora kojeg više nikada neću vidjeti.

NIKADA!

Što od puta koji me očekuje. Što od vjekova koji odjekuju.
I od dinosaurusa pokojnih mi je zlo, u kurac!

Umrijet ću noćas od ljepote...
Tine, jebemu... što nisi ovdje, da odeš isprazniti pepeljaru umjesto mene! I ljubiti me iza desnog uha.. Dok ne zaspem i zaboravim na sve, što imam.


Na stojedinici: (ko za vraga) Adios Ayer – kladim se da to nisu pustili 4 godine, papci... :))



- 05:52 - Komentari (24) - Isprintaj - #
24.06.2004., četvrtak
Posvećeno prijatelju koji me zbunio; radnog naslova - Ona koja nisam

Bila sam već odlučila prestati pisati blog. Šokirala me gomila melankolije za koju sam primjetila da iz njega šiklja k'o u prokletim slapovima. Umalo da se nisam već zabrinula za svoje psihičko zdravlje i počela razmišljati o antidepresivima. No nakon trezvenijeg pristupa problemu, ipak sam zaključila da je to jednostavno stoga što me potreba za pisanjem, ko za vraga, hvata baš kada sam u nekim sjetnim raspoloženjima. Ja sam ovaj blog iskoristila kao rame za plakanje i danas sam odlučila ispraviti tu nepravdu i dokazati kako nisam (samo) 'plačipička'. Danas neće biti P.-ova, neće biti sumnjivo-šećernih kontemplacija, neće biti rasipanja prašnjavih patetičnih emocija po internetu. Okej, idemo za početak malo izmišljati. To ne bi trebalo biti preteško. Krenimo.

Imala sam konja kada sam bila mala. Nazvala sam ga Trazimah. Roditelji su me, naime, umjesto voćnim kašicama šopali Platonom. Trazimah je, jasno, bio krajnje naporan, glupav i umišljen stvor. Sasvim suprotno općeprihvaćenim idejama konja kao dragih i prekrasnih životinja.
Ne. Ne valja.

Ajmo ovako: Cijelo mi se tijelo odjednom pretvorilo u ljepljivu smjesu. Kotrljala sam se takva po tepihu recitirajući burzovna izvješća. Bilo mi je jasno da nešto u cijeloj toj slici moram promijeniti, ako želim uspjeti u ovome, ali nisam imala blagog pojma kako ću pronaći to jebeno Nadahnuće. Dohvatila sam žlicu i počela strugati slojeve sa sebe. Jedan po jedan. Bilo je pravo otkriće spoznati koliko sam bila ukusna. Najsličnija, čini mi se, čokolinu. Nije loše – pomislila sam – jednostavno ću se pojesti i tako riješiti ovaj problem.
Opet nije dobro!

Danas sam luda. Ovo nije jezični izraz, ovo nije nepromišljena izjava, danas sam zaista luda. Bila bih preciznija da se bolje razumijem u kliničku psihologiju, ali za ovoliko mogu jamčiti. Imam i svjedoka, kvazipsihologa, koji bi to mogao potvrditi kada bi bio samo malo manje tvrdoglav.
Dakle, danas sam luda, danas sam kao pijani pubertetlija. Danas je moja emotivna skala bila rastegnuta do granice pucanja. Ja sam danas Huba Buba, ja sam Oho ljepilo, ja sam Konzumova vrećica na svojoj glavi, ja sam Gundulićeva Dubravka, ja sam ova puna Jagermeister pepeljara, ja sam Ustav Republike Hrvatske iz '98., ja sam sok od bazge, ja sam ova zelena buba koja već danima leži mrtva na ovom stolu, ja sam afrička harfa, ja sam antikna vješalica sa navučenom Gaultierovom haljinom iz '85., ja sam Đapićev magistarski rad, ja sam vic kojeg je, na Evin užas, pripiti Goering ispričao Hitleru da ga isprovocira, ja sam leptir usmrćen njegovim božanstvenim Versace Dreamerom, ja sam bobi štapić koji mi je raskrvario nepce dok sam s tobom pričala na telefon...

ja sam Ti, hodam po Kalemegdanu, razmišljam o Ivani koja živi u Zagrebu, Ivani koju nikada nisam vidio, ali je bilo nešto u njezinom glasu što me nije prestajalo proganjati, ili sam joj barem to tako prikazao da je namamim.. Tko zna možda sam samo očajni klaun što nasumce trči za vlakovima. Tko zna možda sam samo lukavi silovatelj naoružan svim vremenom ovog svijeta,

ja sam Ti, hodam po Splitskoj rivi i razmišljam o Latviji i Nizozemskoj. Moja soba se nalazi na najudaljenijem kraju kuće, žicu od telefona provlačim po svim sobama da bih se, u sitne sate, dokopao interneta, ukućani se spotiču o nju kada noću odlaze na wc.
Neispavan odlazim na posao, ona ne zna kako mi izgleda kuća, ali zna da ljeti satima sjedim pored starog bazena i kartam. Ona ne zna ni riječ portugalskog ali je razumjela gotovo sve što sam joj onda napisao,

ja sam ovaj muški glas iz winampa o kojem bih mogla sanjariti da ne znam čiji je,

ja sam glinena skulptura koju je moja prijateljica napravila kao mala,
ja sam mačka doktora Bore,
ja sam tvoja bivša razrednica Maja,

ja sam sve što je prošetalo pokraj mene danas,

osim sebe same

- 22:45 - Komentari (14) - Isprintaj - #
07.06.2004., ponedjeljak
Moja meditacija

Zamišljam kako plutam morskom površinom.

To je moja meditacija.

- Donesi mi nektarine. Ako ih nađeš. - nikada neću zaboraviti ovu tvoju rečenicu. Viknutu niz ulicu sa terase. Ti je vjerojatno više ne bi prepoznao.

Mreže i mrežice. Sinapse, neuroni, fotoni, moroni, demoni, baloni.

Tražila sam one svjetleće zvjezdice kao manijak, danima, po Zagrebu. One su trebale biti taj savršeni poklon. Kakve rijetko imamo priliku pokloniti.
Nigdje ih nije bilo. Tako ne-filmski, jebote.

Ili sam ja tražila na krivim mjestima. Možda su stajale na polici nekog glupavog dućana u nekoj Koprivnici, u nekom Gospiću, ili u nekom selu koje niti ne znam da postoji. Možda su tamo stajale godinama. Skupljale prašinu i iritirale vlasnicu jer je znala da se nije trebala dati nagovoriti da ih uzme. Ko će to sranje ikada kupiti?! – pomislila bi svaki put kada bi joj pogled pao na taj maleni, prozirni paketić. Najrađe bi ih bila bacila u smeće isti tren. Najrađe bi ih tresnula o pod, skakala po njima, a potom ih zapalila. Da nije odgojena kako je odgojena. Ovako je samo pizdila, ovako ih je samo gledala s udaljenosti. Ovako ih je samo u sebi mrzila.
Baš kao i svoj život. Ovaj koji je živjela. Ovaj koji je nekom kozmičkom zabunom postao njen.
A te proklete zvjezdice kao da su cinično simbolizirale sve njezine krive odluke, sve njezine pogreške. Navečer, kada bi nakon još jednog potrošenog dana, zaključavala vrata dućana, ugasila bi svjetlo, a te proklete zvjezdice bi ostale svjetliti u mraku. Ne dajući joj mira, proganjajući je, iz dana u dan.

Ali to bih voljela da znaš. Da sam tražila te jebene zvjezdice, kao manijak. Da sam došla u Zagreb samo radi njih. Da sam postala opsjednuta njima. Da sam postala očajna zbog njih. Da sam ja bila ta osoba na drugoj strani klackalice. Nasuprot psihotičnoj prodavačici.

Nektarine.
I kilometri koje sam prohodala da ih se dokopam. Jer sam si bila zabila u glavu da ćeš ih dobiti. Jer te nisam mogla vidjeti od blještanja sunca kada si mi to doviknuo sa terase. Ali me je tvoj glas stresao. Pa sam, po prvi puta, shvatila da živim od tog osjećaja i da ga nikada neću moći zaboraviti.

Nektarine sam našla.

Kako sam bila sretna stavljajući ih u zdjelu. Napisala sam i priču o njima te noći. Napisala sam da je po prvi put pogled na nešto drugo zaslijepio ljepotu mora. Napisala sam i ''Smiješno, a užasno.'' – u svoju malenu crvenu bilježnicu.
Kasnije sam identičnu rečenicu pročitala u jednoj Sturgeonovoj priči. I buljila u nju cijelu vječnost. I zaključila da provodim previše vremena u sebi. I da ću se razboliti. Ako ne pobjegnem od tebe.

Znaš na koje zvjezdice mislim? One malene naljepnice sa plafona iznad mog kreveta. One koje se po danu ne bi uopće vidjele. Ali bi svjetlile navečer u mraku. One kojima si se smijao ležeći napušen ispod njih, kada si ih prvi put vidio. I rekao da te dekoncentriraju. I rekao da su super i da ih i ti moraš nabaviti.

Zvjezdice nisam našla. To me toliko rastužilo da sam odlučila kako ti ništa neću pokloniti za rođendan. Sve bi drugo bilo prevelika degradacija, mislila sam. Bauljala sam po Lovranu, padala je kiša. Pobjegao mi je autobus jer sam ti u zadnji tren odlučila kupiti nektarine. Došla sam pješice i srela te pred apartmanom.
Poljubila i tutnula škarnicl u ruke.

Sjećam se kako si se iznenadio i veselo nasmijao poklonu.

Ali samo sam ja tada mogla skužiti foru.

Sebi sam, zapravo, kupila te nektarine.

To je bio savršen poklon za MENE.

Pa sam ti ga dala.

Pa sam ga zalila litrom domaćeg Lovranskog vina.

Cijelo vrijeme zamišljajući kako plutam morskom površinom.




- 02:53 - Komentari (14) - Isprintaj - #
05.06.2004., subota
Sreća

Kaže meni beba F. danas – Da je barem ovako svaki dan, dok ne umremo.

Beba F. još uvijek ne kuži umiranje. Nije mu jasno da se stalno rađaju novi ljudi. Iznova me ispituje što će biti kada svi umremo. I ne razumije moja objašnjenja. Ali bebu je smrt već okrznula. Uvukla mu se u misli.
Iako zapravo on više nije beba. Nedavno je navršio 6 godina i sve je manje riječi koje pogrešno izgovara.

Fascinira me kako u samo par minuta možeš iskusiti umiranje i ponovno rađanje.
Divni smo.
Meni smo divni.
Pamtim samo ono što je dražesno. Crno pretvorim u ružičasto. Puf! Kažem - puf - i eto čarobnih zmajeva, pokemona i digimona, iz njegovih karti, oko mene. Skaču, lete, padaju, dižu se.

Postoje dani kada se poželim isključiti. Neću lagati da ih nema. Kada poželim biti slijepa, gluha i glupa za sve što se događa oko mene. No tada ne bih imala o čemu pisati. Bila bih šuplja kao one svjetleće bundeve. Kažu da su bundeve sretne. Jebeš takvu sreću, urličem, spotičući se u zoru. Tugu i sjetu prekopavam po džepovima. Dok trešti neka meni draga muzika, a organizam se čisti od toksina.

Zamišljam mu lice dok spava. Bebe se uvijek znoje u snu. I to me smiri. I to me vrati.
Shvatim da me ništa ne može zaprljati. Ništa me ne može potrošiti, ništa me ne može pokvariti.

Trenuci lucidnosti. Dolaze uvijek u najčudnijim momentima. Lan je nenadjebiv materijal. Jebeš svilu. Njegova se kosa ne može platiti.

Sada znam. Mogu natočiti svo vino svih vinskih podruma u sebe. I biti pijanija od Bareta u najboljim danima. Ništa se loše neće dogoditi. Ništa se loše ne može dogoditi.

Hvala ti Srećo što se znojiš dok spavaš. Hvala ti što mi svaka majica ima neoperivu fleku. Hvala ti što mrziš gljive i jedeš kolače s poda. Hvala ti što razumijem obožavanje. Dok ti otresam pijesak s hlačica. I što znam da je Sreća sladoled, keksi i mlijeko.

- 10:00 - Komentari (1) - Isprintaj - #
02.06.2004., srijeda
Ruke

Koliko će muzika koju si ubacim u winamp odrediti što ću napisati?

Everything counts in large amounts.

Prije par dana sam tako puknula na jednu stvar da sam dočekala zoru sa slušalicama na ušima i njome na repeat. Drugi dan mi je iz desnog uha curila krv. To je bila cijena. Jer se ispostavilo da upala nije bila.
Sada svira opet, ali iz zvučnika. Moram je maknuti. Moja najljepša mazohistična haljina je trenutno u zmazanom vešu. Ništa od plesanja noćas. Neka se prijatelji u orkestru ne uvrijede. May I be excused?

Ubacujem Urbana u winamp. Dodijeljena mu je čast da dirigira ovim postom.

'A ja ruke prodajem prvom što me dotakne.' – kaže on.
Kako se kužimo nas dvoje.

Ruke. Oduvijek sam imala nekakvu opsesiju rukama. Možeš imati kričavo zelenu kosu, zaboli me, možeš imati klempave uši i hodati okolo sa onim elektromagnetskim vizirom kakvog Geordi La Forge nosi, ne dira me. Ali ruke, ruke ti moraju biti lijepe. Tu nema kompromisa.
Uvijek sam vjerovala da ću 'čovjeka svog života' moći prepoznati upravo po njima. Pogledat ću ih i u tom ću trenutku znati da je to On. Bah! Amputirat ću si djetinjastu romantiku, na živo, ako treba! Ne želim je više. Destilirajte me, prokuhajte, zamrznite, križajte s reptilima, radite što želite. Niti jedan muškarac kojeg sam voljela nije imao savršene ruke.

Kapi kroz kožu prolaze. Tvoj smijeh još grane njiše, recitira mi Urban.

Iscrpili su me ljudi i događaji koje su izazvali, u zadnje vrijeme.
Isisali su potpuno glasnoću iz mene. Povukla sam se u svoja predsoblja i sada samo tamo boravim.
Dovoljno odvojena od svih.

Promatrat ću ih, udobno smještena u fotelji, s druge strane ogledala. S cigarom u ruci. I čašom nečeg što se pijucka malim gutljajčićima. Gledat ću ih kako se krevelje u ogledalo dok misle da ih nitko ne vidi. I smijati se razdragano.

Ljudi su najljepši kada su sami.

- 05:22 - Komentari (7) - Isprintaj - #
26.05.2004., srijeda
A fan from Japan

- Vašeg paketa nema. Toga jednostavno tu nema. – ponavljala je, neukusno napirlitana plavuša, iza stakla na kojem je pisalo 'Soba 15'.
- I što sada? – upitala sam ja.
- Sada ćemo uzeti vaše podatke, pa ćemo vam javiti kada stvar provjerimo sa šeficom dostave.

Ne bih ništa rekla da hodajući prema Branimirovoj nisam halucinirala kako je besmisleno što uopće idem kad će mi tamo ionako reći da paketa nema. Bila sam iznervirana jer je bila subota, imala sam dogovor za izlazak, a tek sam se navečer sjetila da mi je zadnji dan da podignem paket. Na plavom papiru je kemijskom bilo našvrljano Great Britan i ja sam pretpostavljala da je paket od Jima. Zapravo, on je bio jedina osoba koja mi je slala pakete.

Jim je Japanac koji je rođen i živi u Londonu. Upoznala sam ga, kada je prije nekih 6 godina bio u Zagrebu, u posjeti prijateljici jedne moje prijateljice koja je bila i njegova prijateljica. Bilo je proljeće ili ljeto, u Saloonu je bilo šugavo i mi smo nakon nekoliko pivi završili u njenom stanu. Iz društva je malo tko u pijanom stanju vladao engleskim pa sam ja skoro cijelo vrijeme bila njegov jedini sugovornik. Znali smo se tek par dana, ali bilo je to jedno od onih poznanstava koje se ne boduje prema količini zajednički provedenog vremena. Ta večer kada smo pobjegli iz Saloona, bila je ujedno i njegova posljednja u Zagrebu. Sjećam se trenutka kad me poljubio. Jedva sam se sjetila zatvoriti oči od zbunjenosti.

Od te večeri se više nikada nismo vidjeli. Umjesto toga ja svako malo dobivam velike pakete, a on velike telefonske račune. Naš odnos se s godinama, iz romanse iz romana, pretočio u nježno prijateljstvo. Postoje stvari koje sam rekla samo njemu i postoje stvari o kojima s njim nikada nisam razgovarala. Znam da me Jim nikad neće pitati imam li dečka.

Razmišljam da li je moguće da ja samu sebe, svojom paranojom, uvijek uspijem ureknuti. Kada sam joj poluhisterično vikala u mobitel kako sam točno znala i kako sam ja TA osoba kojoj se paketi izgube, prijateljica se smijala i rekla da se svima čini da su oni TE osobe.

Jučer su zvali iz pošte i rekli da je došlo do zabune. Ne radi se o paketu, već o vrijednosnom pismu i zato ga nisu mogli locirati.
Danas sam opet, 45 minuta, stajala u jebenom redu u jebenoj Branimirovoj, da bi mi na kraju žena ispod pulta gurnula PAKET, a ne vrijednosno pismo.
Nosala sam ga cijeli dan po gradu i otvorila tek kada sam navečer došla kući. Unutra me dočekala gomila potrganog ukrasnog papira, pa još jedna gomila potrganog onog zaštitnog omota, čije sam zračne kuglice kao mala obožavala bušiti, jedna poluotvorena drvena kutijica i još jedna iste veličine, ali još uvijek zamotana. Osim toga, bilo je još i jedno malo, srebrnkasto (također otvoreno) pismo, u kojem Jim kaže kako je nedavno bio u Japanu, i kako je jedan cijeli dan proveo u Kyotu, sa svojom najdražom sestričnom, tražeći poklon za mene.

Poklon je stigao očerupan. Od strane još neutvrđenog počinitelja. Neosvrgnuta je ostala jedino drvena kutijica, omotana u originalni papir sa zlatnim pečatom koji je na sebi imao natpis 'present for you', sa prekrasnom malom, mirišljavom, lepezom unutra. Druga, identična (ali raspakirana i bez omota) kutijica, je također sadržavala lepezu. Moja mama smatra da je ta druga bila namijenjena njoj. Ona i Jim su također razvili određen odnos tokom svih ovih godina. U tih par sekundi kada bi mu se ona javila na telefon. A moja mama uopće ne zna engleski. ( Ali zato Jesenjina još i danas besprijekorno recitira na ruskom. 'Ti živaješ čo maja staruška'..., slušala sam još valjda kao beba :) )

Ako je bilo još nešto u tom paketu, nekom se očito previše svidjelo, pa si je odlučio zadržati.
Jebite se besramni gadovi, mogli ste barem pokušati nazad zapakirati. Mogli ste uložiti taj minimum truda da me vaše zlostavljanje ne zapljusne baš na prvi pogled.

Poslat ću sutra Jimu mail, pa ćemo vidjeti trebaju li glave u Branimirovoj padati. A padat će, ako se pokaže da su mi pokrali uspomene.
Padat će kao oni meteori na Pariz, sinoć, u glupavom Armagedonu.

- 05:26 - Komentari (4) - Isprintaj - #
25.05.2004., utorak
PraznoVjerje


Do prije neki dan, nisam ga mjesecima sanjala.

Moja baka vjeruje da će ti, ako sanjaš sovu, netko blizak umrijeti.
Znala sam se satima svađati s njom oko te njezine glupave opsesije Sanjaricama. Od samog pogleda na korice te zlokobne, ružne i očerupane knjižice, dizala bi mi se sva moja kilometarska kosa u zrak. Tada je još bila kilometarska, danas više nije. Nikako nisam mogla shvatiti zašto je ta mudra, obrazovana, i još k tomu pobožna žena, tako čvrsto vjerovala Sanjaricama. Ni ona to nije mogla objasniti. Osim time da je njoj sova svaki put donijela smrt.

P. je meni ne donosi. On meni donosi 'crvene dane'. To sam primjetila. Od kada sam počela obračati pažnju, svaki je put tako ispalo. Sanjam njega i dan iza upadnem u n-tu dimenziju.

Zadnji put je, u mom snu, izgledao potpuno drugačije. Imao je puno kila viška i nosio je naočale. Meni je takav bio ljepši no ikada. Bit će da mi je radost susreta zamaglila percepciju. Bili smo u nekom amfiteatru, punom leševa, za koje je on, čini mi se, bio odgovoran. Ne znam što je uzrokovalo taj pokolj, ali znam da mi je u snu bio sasvim opravdan i nije me previše uzbuđivao. Malo se od same radnje mogu prisjetiti, mama me je telefonom ubrzo probudila i tako prekinula zabavu.

Ono što se kasnije događalo nije bilo zabavno. Zapravo lažem, bilo bi itekako zabavno prosječnom američkom konzumentu reality show-ova da je slučajno mogao, uz kokice i colu, prisustvovati mojoj noćnoj mori. Ali nije mogao i ja nisam dobila milijon zelenih dolara za epizodu. Samo glavobolju. Kojoj šugavi Kofedon nije bio dorastao.

Oduvijek sam obožavala znanost, ali postoje igre koje ona ne umije igrati.

Što se dogodilo - o tome neću pričati. Pričala sam jučer i pričat ću možda opet za koju godinu.
Drž'mo se mi brodova koji još plutaju po površini, a sove pustimo da duboko potonu s ovim drugima.




- 04:05 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>